Hrvanje se smatra jednom od najstarijih vrsta borilačkih vještina, štoviše, ne mislimo na neku njegovu vrstu, već na hrvanje u cjelini. Čak i u drevnim povijesnim izvorima nalazimo potvrdu ovih riječi i jednostavno je nemoguće utvrditi tačnu starost određene nacionalne vrste hrvanja, izuzev samba ili džudoa.
Upečatljiv primjer za to je nacionalno tuvansko hrvanje huresh. Pouzdano se zna da je čak iu srednjem vijeku bio vrlo popularan među lokalnim stanovništvom, uključujući i privilegiranu feudalnu elitu društva. O najuspješnijim rvačima stvarane su legende, ali sama borba, odnosno njene tajne, prenosile su se s koljena na koljeno, zahvaljujući čemu je do danas zadržala vitalnost.
Pravila hrvanja khuresh podrazumijevaju održavanje borbi na otvorenom prema olimpijskom sistemu, odnosno eliminaciju. Rvači se odijevaju u tradicionalnu odjeću koja se sastoji od laganih kratkih hlača, košulje i mekih nacionalnih cipela. Uoči takmičenja khuresh, svi njihovi učesnici izvode „devigi“- tuvanski narodni ples, nakon čega se odvija postupak crtanja.
Borba hrvača hrvača pomalo podsjeća na sumo, barem u onom njegovom dijelu, gdje se rvači hvataju za ramena i pokušavaju izvesti bacanje, ili prisiljavaju protivnika da koljenima dodirne tlo. Borba može trajati nekoliko minuta, a želio bih napomenuti da hrvači moraju imati izvanrednu snagu i izvrsnu izdržljivost, kao i poznavati mnoge tehnike. U khuresh hrvanju zabranjeni su udarci nogama iznad koljena, udarci i trzaji glavom, stezanje obje ruke protivnika i tako dalje. Glavno je oduzeti ravnotežu protivniku kako bi mogao izvesti bacanje ili natjerati koljena da dodirne tlo.
