Stranice sportskih publikacija pune su bilješki o brojnim prelascima fudbalera i hokejaša iz jednog u drugi klub. A ponekad ogorče obične smrtnike milionima ugovora igrača, od kojih su mnogi tek nedavno završili srednju školu. Potpuno drugačiji odnos prema takvim vijestima među pravim navijačima, koji dobro znaju nijanse dugih i teških pregovora između klubova, igrača i njihovih agenata, zahvaljujući kojima se vrši tranzicija. Na engleski govorni način to se naziva "transfer".
Prijelazni rok
Tranzicije sportista, posebno u timskim sportovima, postoje otprilike koliko i sam profesionalni sport. Druga je stvar što su u početku pokušali sakriti ili prikriti transfere kako bi vodećim sportistima sačuvali status amatera i pružili im priliku da nastupe, na primjer, na Olimpijskim igrama. Tamo gdje profesionalci, odnosno oni koji su trčali i postizali golove za novac, dugo nisu smjeli. SSSR i druge zemlje istočne Evrope bili su posebno marljivi u ovoj maski, što im je omogućilo da decenijama obmanjuju Međunarodni olimpijski komitet i redovno osvajaju Olimpijadu.
Najčešće se tranzicije, tačnije, kupovina, prodaja ili razmjena sportista, dešavaju u posebno određenim vremenskim intervalima, u takozvanim prozorima. Ili van sezone. Recimo da su u evropskom nogometu lipanj i jul. Povjesničari kažu da se prvi zvanično zabilježeni transfer dogodio 1893. godine u Engleskoj, kada je nogometni klub Aston Villa kupio napadača Williea Grosea iz West Bromwicha za 100 funti - iznos koji bi današnji nogometaši smatrali jednostavno uvredljivim.
Inače, transferi sportista često se upoređuju sa trgovinom robovima popularnom u prošlim vekovima na tržištu robova. Ljudi koji su daleko od sporta i koji ne znaju da se, za razliku od srednjeg vijeka, trenutne transakcije obavljaju uz direktno učešće sportiste, koji obično ima značajan novčani bonus od transfera, posebno često griješe takvim analogijama. Pored toga, tranzicije doprinose ne samo povećanju nivoa vještina samog nogometaša ili hokejaša, već i jačanju njegovog novog tima. Što je važno za uspješan nastup kako na domaćim takmičenjima, tako i na međunarodnoj sceni. Na primjer, u kontinentalnim klupskim natjecanjima kao što je Europska nogometna liga prvaka.
Pažnja prema napadaču
Prva faza bilo kojeg sportskog transfera započinje mnogo prije potpisivanja sporazuma i izdavanja takozvane liste transfera, bez koje je jednostavno nemoguće igrati. Počinje u klubu - potencijalnom kupcu igrača, kojeg uzgajivači-izviđači, a zatim i treneri dugo gledaju i proučavaju. Obično glavni trener odlučuje je li igrač potreban momčadi. A ako misli da joj stvarno treba ovaj napadač ili golman, o tome obavještava predsjednika kluba. Ili, što se češće događa, generalni direktor.
Druga faza započinje razmatranjem obrazloženog zahtjeva glavnog trenera i odluke o kupovini koju donosi uprava kluba. I naknadni zahtjev za transfer klubu koji posjeduje prava na sportistu. Dalje, generalni direktor kupca kontaktira agenta igrača i on već počinje komunicirati sa svojim klijentom i prodavačkim klubom. Potonji, saznavši za predmetni interes, ili izražava spremnost da ga proda, pod uslovom, naravno, pristanka samog igrača, ili odbija. Šta se prijavljuje agentu i igraču.
Na stepen usklađenosti kluba obično utječe ne samo želja sportaša da promijeni tim, već i moguća materijalna korist, kao i rok ugovora. Često je klubu isplativije prodati igrača godinu dana prije isteka sporazuma i dobiti značajnu naknadu za prijevremeni raskid ugovora, nego ga pustiti besplatno nakon isteka ugovora.
Puhati u ruke
Treća faza sastoji se u pregovorima klubova uz sudjelovanje agenta, koji često traju mjesecima. U ovom slučaju, sve se događa otprilike na isti način kao i na berzi. Kupac pokušava što jeftinije kupiti „proizvod“koji ga zanima, dok prodavač i agent koji prima kamatu od transakcije pokušavaju prodati po višoj cijeni. Iako ponekad kupac plaća bez cjenkanja. To se događa ne samo kada prodavač traži vrlo malo novca, već i na primjer ako je igrač potreban, kako kažu, očajnički, a prije zatvaranja prijelaznog roka ostaju doslovno sati. Ili ako za nogometnu zvijezdu iz provincijskog ili ne baš bogatog kluba postoji čitav niz ljudi koji to žele kupiti.
Mogućnost da se fudbaler proda što prije kako bi hitno kupio nekoga drugog od zarade nije neuobičajena. Na primjer, engleski Liverpool spremno je pristao prodati skandaloznog urugvajskog napadača Luisa Suareza Barceloni kako bi stekao Francuza Karima Benzemu u drugom španskom superklubu - Real Madridu.
Četvrta faza se događa nakon što su se oba kluba, kako kažu, rukovali. I započeli su pregovori s agentom, a ponekad i sa samim igračem, o uvjetima njegovog ličnog ugovora. Tek nakon što se dogovore sve tačke sporazuma o prijenosu i ispune interesi svih strana, zvuči konačni iznos koji se mora što prije prebaciti iz banke u banku. Nakon toga, konačno, u klub kupca dolazi lista transfera, a igrač počinje spakirati kofere zbog preseljenja u drugi grad ili drugu zemlju.
Cilj za 15 miliona
Svaki profesionalni sportista, kao i svaki proizvod, ima svoju vrijednost koja ovisi o nivou njegove vještine, starosti, zemlji prebivališta, nastupima na evropskim takmičenjima i reprezentaciji, čak i reputaciji. Posljednje Svjetsko prvenstvo prilično je indikativno, nakon čega su cijene niza nedavnih zvijezda osjetno pale. A na nekim od prethodno jedva primjetnih igrača koji su se sjajno pokazali na stadionima Brazila, naprotiv, znatno su porasli.
Primjerice, malo je koga iznenadilo rezultatima transfera u ljeto 2014. godine, uslijed čega se Real Madrid brzo dogovorio s francuskim Monacom da za 80 miliona eura kupi najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva Kolumbijca Jamesa Rodrigueza, a u španskom Levanteu stekao je golmana Costa Rickyja Keylora Navasa. Inače, prema stručnjacima nogometnog tržišta, cijena napadačkog veznjaka Rodrigueza nakon Svjetskog prvenstva 2014. porasla je za rekordnih 44%, ali je ruskim igračima znatno pala.
