Gotovo svi narodi svijeta koristili su luk u određenim fazama svog razvoja. U početku je služio za lov ili odbranu. Izumom vatrenog oružja streličarstvo je dalje razvijeno u sportu.
Tome je pomogao olimpijski pokret, koji je ojačao nakon Kongresa 1894. u Parizu. Streljaštvo se izvodilo od 1900. godine na tri olimpijske igre, ali je ispali s olimpijske liste 1920. godine. Već 50 godina strijelci nisu sudjelovali na Igrama. Tek 1972. godine, na XX olimpijadi u Minhenu, takmičenje je nastavljeno.
Ipak, sport se razvio, 1931. godine stvorena je Međunarodna federacija za streličarstvo koja je uključivala 5 zemalja. Održana su svjetska prvenstva, razvijena međunarodna pravila takmičenja.
Po povratku u program Olimpijskih igara započele su reforme u pravilima, čiji je cilj bio ograničiti broj učesnika i povećati zabavu u hrvanju. Sada se turniri održavaju prema novom programu. Cilj sportskog streličarstva je pogoditi najmanji unutrašnji prsten strelicom u metu promjera 1,22 metra. Prvenstvo se igra u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. Pojedinačno takmičenje započinje vježbom FITA krug (144 strelice na četiri udaljenosti). U narednim fazama takmičenja se održavaju u parovima, uz eliminaciju nakon poraza. U ovim vježbama sportisti gađaju sa udaljenosti od 70 metara i ispucavaju 12 strela. Tim od tri osobe dobiva 27 hitaca. Postoje 4 kompleta nagrada za muškarce i žene u pojedinačnom i ekipnom prvenstvu.
U SSSR-u je ovaj sport počeo sticati popularnost tek krajem 1950-ih. Prvi strijelci bili su majstori gađanja metkom Ivan Novožilov, Anatolij Bogdanov i Nikolaj Kaliničenko. Gruzijski atletičar Ketevan Losaberidze osvojio je Olimpijske igre 1980. u Moskvi, postavši prvi i jedini zlatni osvajač u istoriji sovjetskog sporta u streljaštvu.
Zanimljivo je da je ovo jedini olimpijski sport u kojem se osobe s invaliditetom mogu natjecati u ukupnom poretku.
