Imena takvih zvezdanih olimpijaca iz Sočija-2014 kao što su Norvežani Ole Einar Bjoerndalen i Tura Berger, Francuz Martin Fourcade, Rus Anton Šipulin ili vođa bjeloruskog tima Daria Domracheva poznata su većini ljubitelja sporta. Pogotovo nakon televizijskog prijenosa Igara, u kojem su osvojili ukupno jedanaest medalja, uključujući sedam zlatnih. Ali rivali su im bili nekoliko desetina najboljih biatlonaca na svijetu, koji su također išli na Igre po nagrade.
Biatlon za "Lauru"
Spisak učesnika turnira koji se održavao u skijaško-biatlonskom kompleksu Laura formiran je u fazama. Na prvom od njih, IBU (Međunarodna biatlonska unija) dodijelila je za svaku zemlju, ovisno o nastupima svojih sportista na svjetskim prvenstvima 2012. i 2013. godine, takozvane kvote. Na osnovu kvota utvrđen je ukupan broj timova kojima je dozvoljeno učešće u štafetama - 55 (28 muškaraca i 27 žena). Ali samo njih 23 otišlo je na start štafete (13 i 10).
Po prvi put u istoriji Olimpijskih igara, Soči je takođe bio domaćin mješovite štafete. Norveška reprezentacija pobijedila je u trci, za koju su trčali Tura Berger, Tiril Eckhoff, Ole Einar Bjoerndalen i Emil Hegle Svendsen.
U isto vrijeme, IBU je također imenovao broj olimpijskih sportista iz svake zemlje. Maksimalnu kvotu od 12 ljudi, uključujući šest žena i šest muškaraca, dobile su samo tri najjače biatlonske sile - Rusija, Njemačka i Norveška. Štoviše, Rusi, koji su neuspješno održali Svjetski kup 2012. u Ruhpoldingu, gdje su osvojili samo dvije bronzane medalje, zadržali su priliku da startuju punom snagom, ne bez poteškoća. Ali Ukrajina, koja je najavila 11 ljudi i dovela 10 sportista u Soči iz Bjelorusije, Kazahstana, Poljske, SAD-a i Francuske, nije to uspjela učiniti.
Minimalna kvota od dva sudionika pripala je zemljama koje nikada nisu ništa osvojile, ali su uglavnom čvrsto u pozadini svjetskog biatlona. Među njima su bile, na primjer, Australija, Andora, Velika Britanija, Južna Koreja, pa čak i Brazil. Inače, najbolje mjesto za jedinog Brazilca na biatlonskom turniru, koji je tri puta startao u Sočiju, Jacqueline Mourao, postala je 65. mjesto.
Jedan od dvojice biatlonaca australijskog tima bio je rodom iz regije Tjumenj, učesnik omladinskog prvenstva Rusije i Olimpijskih igara 2010. Aleksej Almukov, koji na Zelenom kontinentu živi od sedme godine.
Odluka o sjedištu
Drugu fazu, u kojoj je odlučena sudbina ličnih olimpijskih putovanja u Soči, IBU je dao nacionalnim biatlonskim organizacijama. U Rusiji je sastav nacionalnog tima formirao SBR (Ruska biatlonska unija), tačnije njegovo olimpijsko sjedište. Kriterijumi za izbor bili su rezultati koje su atletičari pokazali na Svjetskom prvenstvu 2013. u Češkoj i u završnim fazama Svjetskog kupa i IBU kupa prije Olimpijskih igara. Odluka o uključivanju određenog biatlonca u prijavu donesena je većinom glasova svih članova stožera, a u slučaju jednakosti presudno je bilo mišljenje njenog predsjedatelja Viktora Maigurova.
12 glavnih i dvije zamjene otišlo je na pobjedu u zimskom biatlonu u južnom Sočiju. U muškoj ekipi su Aleksej Volkov, Evgenij Garaničev, Aleksandar Loginov, Dmitrij Mališko, Evgenij Ustjugov, Anton Šipulin i rezervni Timofej Lapshin. Olga Vilukhina, Ekaterina Glazyrina, Olga Zaitseva, Yana Romanova, Irina Starykh, Ekaterina Shumilova i Galina Nechkasova, koje su ostale u rezervi, u početku su bile uključene u aplikaciju za žene. Ali nakon što je Starykh diskvalificirana malo prije prvog službenog starta, nakon što je pronašla tragove dopinga u tijelu, Olga Podchufarova iz omladinskog tima dobila je svoje mjesto u timu.
Druga faza se odvijala nešto drugačije u drugim zemljama. Tako su u Francuskoj i Ukrajini olimpijski tim uključili gotovo sve biatlonce koji su na raspolaganju u zemlji, uključujući braću Martina i Simona Fourcada te sestre Valju i Vitu Semerenko. U Norveškoj je kriterij da je sportaš koji nije iz elitne grupe u prvih šest na Svjetskim prvenstvima. Ali uoči Sočija, mišljenje je bilo odlučujuće ne samo za trenere nacionalnog tima, već i za zvaničnike iz Olympiatoppena, posebnog odjela Olimpijskog komiteta koji je kontrolirao trening vođa nacionalnog tima. Njemački olimpijski komitet, formirajući sastav iz 2014. godine, odmah je izjavio da će uz sportske rezultate biatlonaca uzeti u obzir i njihovu dob. Ispostavilo se da to uopće nije igra riječi. Mladi tim zaista je otišao u Rusiju, osvojivši samo dvije srebrne medalje, ali s odličnim izgledima.
Njemačka je jedina zemlja u kojoj se prilikom formiranja sastava olimpijskog tima uzima u obzir učinak sportista ne samo u klasičnom zimskom biatlonu, već i u ljetnom. Za ostale se ljetni biatlon smatra treningom.
Olimpijski pijedestal
Ukupno je jedanaest setova nagrada izvučeno na takmičenjima Laura, čija je internetska emisija samo privukla milione gledalaca iz cijelog svijeta. Na kraju se norveška reprezentacija pokazala najspremnijom za stazu u Sočiju, osvojivši šest medalja - tri zlatne, jednu srebrnu i dvije bronzane. Lovoriku heroja "medalja" s Igara, pored dvostrukog prvaka iz Sočija Olea Einara Bjoerndalena, koji je postavio novi rekord u broju osvojenih olimpijskih medalja - 13, podijelili su i njegovi saigrači Emil Hegle Svendsen i Tura Berger.
Reprezentacije Bjelorusije, na čelu s trostrukom prvakinjom Dariom Domrachevom (3, 0, 1), Francuske, gdje je Martin Fourcade postao dvostruki osvajač zlatne medalje (2, 1, 1), i Rusije (1, 2, 1), osvojila po četiri medalje. U ruskoj reprezentaciji zlato je osvojio muški štafetni kvartet koji su činili Volkov, Ustjugov, Mališko i Šipulin. Vilukhina je osvojila dvije srebrne medalje - u pojedinačnoj trci i u štafeti, gdje su Zaitseva, Romanova i Shumilova s njom također došle do druge stepenice postolja. Bronza je pripala Garaničevu. Tri srebrne i dvije bronzane medalje kući je odnijela češka reprezentacija.
